4. Međunarodni naučni skup „Tradicionalno i savremeno u umetnosti i obrazovanju“

Predstavljeno izlaganje „Od školskih pjesmarica do digitalnih zbirki“ na međunarodnom skupu „Tradicionalno i savremeno u umetnosti i obrazovanju“

Na 4. Međunarodnom naučnom skupu „Tradicionalno i savremeno u umetnosti i obrazovanju“, održanom od 15. do 17. svibnja 2026. u hibridnom obliku, u okviru online dijela programa predstavljeno je izlaganje pod naslovom „Od školskih pjesmarica do digitalnih zbirki: glazbeno-obrazovna baština kraja 19. i početka 20. stoljeća“ (From School Songbooks to Digital Collections: Music-Educational Heritage from the Late 19th and Early 20th Centuries). Rad su pripremili Vesna Svalina, Vjekoslav Galzina i Damir Tomić u okviru institucionalnog projekta „Od reinterpretacije do retrodigitalizacije školskih priručnika na hrvatskom jeziku od sredine 19. do početnih desetljeća 20. stoljeća“ (ReDiP, 581-UNIOS-51). Izlaganje je na konferenciji, u ime autorskog tima, održala Vesna Svalina.

U izlaganju su analizirane digitalizirane školske pjesmarice i priručnici za nastavu pjevanja na hrvatskom jeziku, nastali krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Posebna je pozornost posvećena djelima Franje Š. Kuhača, Vjenceslava Novaka, Vilka Novaka i Ivana pl. Zajca te Pjesmarici za pučke škole u Hrvatskoj i Slavoniji iz 1909. godine. Analizirani izvori pokazali su različite aspekte razvoja nastave pjevanja: Kuhačeva Pjevanka ističe važnost dječje i narodne pjesme kao školskog repertoara; Pjevačka obuka u pučkoj školi Vjenceslava Novaka oblikuje metodički sustav nastave pjevanja; Pjevanka Vilka Novaka donosi praktičnu školsku građu za djecu pučkih škola; Pjesmarica za pučke škole u Hrvatskoj i Slavoniji standardizira repertoar po razredima; a Zajčev Milozvuk pokazuje ulazak umjetnički oblikovane, jednoglasne i višeglasne pjesme u školski kontekst. U zaključku je istaknuto da školske pjesmarice i priručnici nisu samo svjedočanstva o tome što se u školama pjevalo krajem 19. i početkom 20. stoljeća, nego i izvori za razumijevanje nastave pjevanja, uloge učitelja, razvoja dječjega glasa, školskog repertoara, odgojnih vrijednosti i oblikovanja kulturnoga identiteta. Poseban naglasak stavljen je na pitanje digitalizacije i retrodigitalizacije. Digitalizacija omogućuje dostupnost i očuvanje građe, ali sama dostupnost nije dovoljna. Kako bi ovakvi izvori postali uporabni za istraživanje razvoja nastave pjevanja, školskog repertoara, dječje kulture i kulturnoga identiteta, ali i za suvremenu nastavu glazbe, povijesti i jezika, potrebno ih je dodatno opisati, povezati, učiniti pretraživima i pedagoški kontekstualizirati. U suvremenoj nastavi takva se građa može koristiti kao poticaj za slušanje, pjevanje, usporedbu nekadašnjih i današnjih školskih pjesama, istraživanje jezika i običaja, razgovor o kulturnom identitetu te interdisciplinarno povezivanje glazbe, povijesti, književnosti i digitalne pismenosti. Školske pjesmarice tako se mogu promatrati kao prostor susreta prošlosti i suvremenosti: one čuvaju tragove nekadašnje nastave i glazbenoga odgoja, ali istodobno mogu postati poticaj za nova istraživanja i nove nastavne pristupe.